Willkommen auf den Seiten des Auswärtigen Amts

Annalena Baerbock, ministrica vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke: Ujedinjeni u ime ljudskosti

04.01.2023 - Članak

Autorski tekst

The Year Ahead magazine/Project Syndicate

Kako možemo optimistični ući u 2023.? Ulazimo u novu godinu, a na evropskom kontinentu bjesni razorni rat. Ruski agresorski rat ne nanosi rane samo Evropi, nego i pogoršava energetsku i prehrambenu krizu u dijelovima Afrike, Bliskog istoka i Azije. Više od 800 miliona muškaraca, žena i djece svake noći praznih stomaka odlazi na počinak. Klimatske promjene uvećavaju njihovu patnju i podstiču konflikte širom svijeta, ostavljajući ljude bez zemlje, domova i sigurnosti.

Kako biti optimista u ovako zastrašujućim, neizvjesnim vremenima? Čvrsto sam uvjerena da, kao odgovorni svjetski lideri, prosto nemamo drugu opciju nego da se suočimo s onim što nas čeka u novoj godini, u čvrstom uvjerenju da možemo da iniciramo promjene koje će poboljšati živote ljudi. Ne uprkos koncentrisanoj sili višestrukih kriza - već upravo zbog nje.

Nelson Mandela jednom je opisao trenutke kad je njegova vjera u ljudski rod stavljena na kušnju, ali se on ipak nije prepustio očaju: „Biti optimista, uz ostalo, znači držati glavu okrenutu ka suncu i uvijek koračati naprijed.“

Da gledamo naprijed i ostanemo na pravom kursu, sigurni u ono što smo u stanju da postignemo kad djelujemo zajedno – to je, vjerujem, ono što bi nam trebalo biti vodilja u novoj godini. I ne kažem to s pozicije naivnog nadanja. To kažem s uvjerenjem jedne ministarke vanjskih poslova koja je u proteklih 12 mjeseci kroz mnoge - često teške -  trenutke spoznala koliko možemo da postignemo ako dopustimo da solidarnost i humanost usmjeravaju naše postupke i ako stanemo u odbranu onog u šta vjerujemo.

Upravo je to način na koji smo odgovorili na ruski agresorski rat u Ukrajini – ujedinjeni u Evropi, s partnerima s druge strane Atlantika i drugima širom svijeta – zauzimajući jasan stav protiv neljudskosti tog rata, dajući podršku Ukrajincima, uvodeći sankcije usmjerene protiv ruske ratne mašinerije i ulažući u našu sigurnost.

Takvo izuzetno jedinstvo nije nešto što se podrazumijeva. U martu su u Generalnoj skupštini UN-a ruski agresorski rat osudili predstavnici preko 140 zemalja iz svih dijelova svijeta, koliko god bile različite po svojim istorijama, politikama i kulturama. Ono što nas ujedinjuje jeste zajednički cilj – da učinimo ono što građani naših zemalja od nas očekuju: da nedvosmisleno stavimo do znanja kako nećemo biti neutralni kad se suočimo s nepravdama. Zauzećemo stranu – kako bismo donijeli pravdu ženama silovanim u Buči, dirigentu ubijenom u Hersonu, malom djetetu primoranom da napusti svoj dom u istočnoj Ukrajini.

Zato što bismo se i mi mogli naći u njihovoj situaciji, kao i oni u našoj. I zato što, ako dopustimo da ovaj agresorski rat prođe mimo nas, niko nigdje više neće moći mirno da spava ako bude morao da živi u strahu od toga da će ga napasti moćniji susjed.

Naša snaga je u našem jedinstvu. Ujedinjeni u ime ljudskosti – to je duboko ubjeđenje koje mi ulijeva povjerenje na ulasku u novu godinu.

Da bismo to postigli, moramo pažljivije da slušamo. To je još jedna važna pouka koju sam izvukla u proteklih nekoliko mjeseci – ne samo kad su u pitanju naši evropski partneri, nego i u slučaju Afrike, Azije, Latinske Amerike, Bliskog i Dalekog istoka.

Kad s mnogima od tih partnera razgovaram o ratu u Ukrajini, često čujem razmišljanje sljedećeg tipa: „Želite od nas da stanemo uz vas sad kada je rat u Evropi. Ali gdje ste bili proteklih godina kad smo mi bili u središtu bolnih konflikta?“

Razumijem tu vrstu zabrinutosti. I istinski vjerujem kako treba da budemo spremni da se kritički suočimo s vlastitim potezima i ponašanjem u prošlosti. Također bi trebalo da pažljivo saslušamo ono što nam partneri govore o tome koliko je teško smanjiti zavisnost od Rusije – bila ona vojna, politička ili ekonomska. To jeste ogroman izazov. U Njemačkoj smo svjedoci kako se troškovi prevazilaženja te zavisnosti odražavaju na naše građanke i građane. U slučaju mnogih naših partnera takvi potezi zadiru još dublje, a oni jednostavno nisu u prilici da se od toga brane mjerama koje podrazumjevaju ulaganja čiji se obim mjeri milijardama eura.

Naši partneri moraju da znaju da mogu da računaju na nas. Jedan kolega ministar vanjskih poslova nedavno mi je rekao: „Potrebni su nam posvećeni partneri, a ne partneri koji samo žele da nam ugode“. To bi trebalo da bude načelo kojim se rukovodimo.

Naša jasna poruka je da ne okrećemo leđa svijetu zbog toga što u našem susjedstvu divlja rat. Upravo suprotno, vidimo kako upravo taj rat donosi patnju ljudima širom svijeta, jer Rusija sputava isporuku ukrajinskih žitarica i širi laži o tome ko je odgovoran za nestašice.

Naš odgovor je najefikasniji onda kada je jedinstven. UN su bile te koje su, zajedno s našim turskim partnerima, pregovarale o ponovnom otvaranju ukrajinskih luka iz kojih kreću brodovi s pošiljkama žitarica. Grupa sedam (G7), koja okuplja ekonomski najmoćnije demokratije, je do juna 2022. godine izdvojila 14 milijardi dolara za pomoć najugroženijima, a Njemačka je i dalje druga na svijetu po obimu humanitarne pomoći. I ta solidarnost mi ulijeva povjerenje, ali to nije dovoljno.

Svjetski program za ishranu je bio prisiljen da reducira pošiljke hrane Jemenu, Somaliji i pojasu Sahela. Svaka smanjena porcija znači jedno dijete više koje će ostati gladno. A kad gledate kako vam sin ili kćerka gladuju, niste u prilici da se borite za demokratiju, ljudska prava ili slobodu. I to je razlog što ni u novoj godini ne smijemo da posustanemo u zajedničkom naporu za prevazilaženje takvog stanja.

Istovremeno ćemo nastaviti da angažujemo naše partnere po pitanju suočavanja s jednim od najdrastičnijih uzroka prehrambene krize: klimatskim promjenama. Za milione ljudi širom svijeta ovo je kriza koja predstavlja direktnu prijetnju njihovom opstanku. Od žena iz sjevernog Malija čula sam kako suša uništava njihove žetve, primorava poljoprivrednike da napuštaju svoja imanja i podstiče konflikte oko zemljišta i resursa. U Palauu me je jedan ribar odveo do lokalne plaže da mi pokaže kako bi rastući nivo mora za manje od deset godina mogao da proguta njegovu kuću, ostavljajući ga bez doma, sigurnosti i imovine.

Na konferenciji UN-a o klimatskim promjenama (COP27) srela sam se s aktivistom iz Čada koji mi je rekao: „Dok mi razgovaramo, moja zemlja je pod vodom, moja majka je ostala bez doma, moja sestra je ostala bez doma, moji rođaci su ostali bez doma“.

Klimatska kriza ljude povrjeđuje, ubija i raseljava. Ona je direktna prijetnja ljudskim životima.

Užasna je nepravda da zemlje poput Čada ili Palaua toliko pate usljed krize čijem nastanku praktično nimalo nisu doprinijele.

Na nama iz industrijalizovanih zemalja koje su najvećim dijelom odgovorne za ovu krizu leži posebna odgovornost da pokušamo da je ublažimo, smanjujući štetne emisije i zadržavajući rast globalne temperature u ciljanom okviru od 1,5 stepeni Celzija. Jer, svaki deseti dio stepena, za koji se zemlja manje zagrijava, znači manji intenzitet uragana, poplava i suša -  time i više sigurnosti za stanovnike ugroženih zemalja.

To je razlog zašto je od vitalnog značaja bilo to što smo na COP27 otvorili novo poglavlje u borbi za klimatsku pravdu. Sada je na velikim emiterima stakleničkih gasova da plate svoj dio cijene za gubitke i štete koje su klimatske promjene prouzrokovale u najranjivijim zemljama. Nije ovdje riječ o milostinji; riječ je o pravdi. To je nešto što su naročito male ostrvske zemlje decenijama i s punim pravom zahtijevale. U odlazećoj godini smo konačno poslali jasnu poruku: Čuli smo vas. Razumjeli smo. I sad ćemo nešto poduzeti po tom pitanju.

U okolnostima alarmantnih klimatskih promjena, kao i drugih kriza i konflikata, najviše pate oni najranjiviji: žene, djeca, stariji, marginilizirane grupe. Čvrsto sam uvjerena da su ženska prava parametar na osnovu kojeg se sagledava stanje u svakom društvu. U autokratijama su ta prava ona koja se često prva ukidaju. A kad se to desi, to je znak da slijede samo još gore stvari. Ono čega se autokratski režimi najviše plaše jeste da žene podignu svoj glas.

Ako se nad polovinom stanovništva sprovodi represija, nema tog društva ni privrede koji će u tim uslovima prosperirati. To je razlog zbog koga je za Njemačku vladu feministička vanjska politika koja promoviše jednaka prava za svakog od nas jedno od suštinskih pitanja i za najuže shvaćenu bezbijednost.  Ta politika će naći centralno mjesto u našoj Strategiji nacionalne bezbijednosti na kojoj trenutno radimo.

„Žene su prve žrtve ratova, ali one su te u čijim rukama je jedinstveni ključ mira“, kaže Žilijen Lusanž, kongoanska aktivistkinja za ljudska prva.

„Ako žene nisu bezbijedne, niko nije bezbijedan“, rekle su mi hrabre ukrajinske žene.

„Žene, život, sloboda“, parola je koju uzvikuju žene u Iranu. Taj slogan odjekuje svijetom; njihovo skandiranje je himna hrabrosti.

Ako odnekud treba da crpim snagu za 2023. godinu, onda je crpim od hrabrih žena poput njih, bile one iz Konga, Irana, Afganistana ili Ukrajine.

Njihovo skandiranje je naša himna. Njihova hrabrost je parametar za nas. Njihova borba je poziv nama ne samo da budemo optimisti, nego i da hrabro poduzmemo nešto, ujedinjeni u ime ljudskosti.

 www.project-syndicate.org

povratak na vrh stranice